Ispocetka

nakon jos jedne greske u nizu, a samo Bog zna koje, nije mi preostalo nista drugo nego da nastavim dalje.. da iznadjem nacin da barem malo ispravim stvari.. naravno, nije bilo sanse... kako sam bila jedna od onih koja ne zeli dane provoditi kuci, odlucila sam naci posao u nekom kaficu, da ubijem vrijeme i da zaradim koji dinar.. uletim preko stele u jednu ascinicu i u jedan kafic.. jednu smjenu u jednom, drugu u drugom.. na taj nacin nisam morala biti kuci, niti osjecati grizu savjesti.. nije bilo lose, malo naporno ali sve covjek izdura.. onako razocarana sto kao "akademskigradjanin" ne mogu da nadjem u svojoj struci i rintajuci po kafanama, odlucila sam slati prijave sirom bosne, kontajuci, nesto ce upaliti.. sjecam se kao da je juce bilo.. ponedjeljak ujutro, posaljem prijavu na neki konkurs za posao, kad kroz pola sata, zvoni telefon.. zovu me iz te firme u koju sam poslala prijavu, kaz da dodjem na razgovor.. sta cu, pristanem, jest da je 200 km od mojih ali dobro.. odem na razgovor koji je trajao 15 minuta, i nadjem se s momkom s kojim sam prije toga neko vrijeme bila u kontaktu, da barem u nesto korisno iskoristim toliko predjeni put.. na povratku kuci, svratim kod rodice u treci grad, da koju promahalamo i ostanem kod nje na konaku.. kako sa njom uvijek biva, flasa vina, karte i tracevi do kasno u noc.. sutradan kad sam dosla kuci, pricam svojima kako je prosao razgovor, kad zvoni telefon i govore mi da sutra dodjem na posao.. kazem da nemam nikakav smjestaj a ono se ljudi pobrinuli da 15 dana imam besplatan stan dok se ne snadjem.. nakon sto sam poklopila slusalicu, upitah svoje, a oni ni pet ni sest: pakuj kofere i hajd.. i tako i bi.. spakovah nesto prnjica, ujutro na bus i put avanture zvani zivot.. kakav je bio, procitat cete u narednim blogovima..

dugo nisam pisala, iz prakticnih razloga, mada mi je nedostajalo da otvorim dusu.. evo sad nadjoh vremena da se malo posvetim sebi..

kao sto rekoh, on je ostao a ja otisla da studiram.. $ godine koje su prosle dok trepnes.. najveci dio njih sam provela strebajuci za ispite, ispijajuci kafe sa kolegama i kolegicama.. tu i tamo prolazoili su neki muskarci kroz moj zivot, nijedan nije ostavio trag.. moje misli su bile s mojim profesorom, iako smo bili daleko jedno od drugog.. vidjela sam ga na pocetku studija par puta, vec tada se cinio jako dalek i hladana.. valjda vrijeme nosi svoje.. a ja kao ja, nikad nisam znala granicu necemu i znala sam cesto pretjerati.. bilo to u pitanju javljanje osobi do koje mi je stalo ili nesto drugo..

kao i svako, i ja sam na fakultetu srela prijatelje kojima mozes vjerovati, barem donekla.. tako sam jednoj kolegici pricala o svojoj velikoj ljubavi... proslo je neko vrijeme od toga, da bi prvi dan na trecoj godini fakulteta, na pauzi izmedju predavalja ta prijateljica rekla meni: ej, znas sto ima novo? onaj tvoj profesor je dosao u moje selo da predaje, stvarno je zgodan, samo steta sto je ozenjen... na te rijeci, ostala sam zabezeknuta, ostatak predavanja nisam nista ni cula ni vidjela oko sebe.. wow.. covjek je bio godinu dana vec ozenjen a da ja nisam imala pojma.. bas sam se glupo osjecala.. ali dobro, covjek kao covjek, sve prebrodi... ja sam se posvetila fakultetu i zeljela da sto prije zavrsim kako bih pocela novi zivot, sama, neovisna..

dok trepnuh, prodjose 4 godine i dosao je dan polaganja diplomskog.. 28.septembar, 15. dan Ramazana.. svi su me pitali hocu li postiti, i naravno da jesam.. osjecala sam se nekako lijepo pa nisam htjela prekidati.. bio je lijep taj dan, dosli su prijatelji, roditelji, cak i moja razredna iz srednje skole.. taj dan sam bila happy jer sam kretala u novi zivot.. mislila sam da je svijet moj, a nisam ni slutila da sranje tek pocinje.. da, da, bas sranje.. cesto kazem sebi, sto nisam bila pametna pa obnovila barem dvije godine.. ali dobro, bilo, bilo.. da nastavim gdje sam stala..

Prosao diplomski, sad sam htjela odmoriti par dana pa da se bacim u potragu za poslom.. kako je tata bio jedan od ljudi kojeg u malog gradu znaju gotovo svi, i koji su mu obecavali da za mene nece biti problem, samo da donesem "papir", nisam se toliko brinula.. bit ce nesto.. ali sam zudjela za tim da stanem na svoje noge.. dani su polako prolazili a od posla nista.. polako sam se pocela razocaravati.. jednu noc, spicim s nekom rajom na koncert Irine, kad naletim na lika sto je tata preko njega kupovao tehnicke stvari, znali smo se iz vidjenja, ali kao za inat, pridjoh ja njemu da se pozdravimo ( u taj vakat, imao je nekih 30 godina - 7,8 god. razlike medju nama ).. podje neka prica, bla bla, kaze on ima jednu ideju al' o tom potom.. elem nejse, nek mu bude..  naredni vikend ja odem na selo rodicama. ( bila je neka birtija tamo u koju smo narednih 6 mjeseci izlazili, opijali se i zajebavala.. priznajem, ludnica.. ), a on dodje s djevojkom mojima na sijelo.. imalo me sta i docekati kad sam dosla.. lik je otvorio neku prodavnicu i treba mu neko da mu pomogne s papirima i tim sranjima, pa ako sam zainteresovana, da pocnem pa bude valjda neke love.. kako je isla zima, sezona za rad u restoranu je prosla, prihvatim, i ne sluteci sta ce biti.. malo pomalo, ja sam provodila svaki dan u radnji, i skoro po cijeli dan s njim.. zajedno smo nabavljali robu, prodavali, organizirali rad, a barem dva puta sedmicno smi isli na after na pivu.. bio je tamo mali lokal, metar sa metar, toceni pan marka, ubilo se za nas kokuza.. kako je njegova djevojka studirala u drugom gradu, to smo on i ja provodili puno vremena skupa.. sva njegova raja me upoznala i bas nam je bilo super.. medjutim, nakon nekog vremena, kad je raja pocela sumnjati da nesto ima medju nama, njegova djevjka pocne praviti ultimatum..  istini za volju, ni on ni ja nismo puno obracali paznju na to.. znali smo da smo drugovi i to je to.. masa je raje govorila da smo predobar par, da se nadopunjujemo i slicne gluposti..  no, s druge strane, oboje smo znali da on ima ozbiljnu vezu i da od toga nema nista.. 5 mjeseci poslije, sve je otislo dovraga, a evo i kako..

dan prije mog rodjendana, radili smo u radnji..  oko 4 popodne, kaze on meni, ajd da te odvezem kuci ranije, nema nekog posla pa da bezze ne trunes tu.. ajd valja.. izadjemo iz radnje, kaze on, kakva kuca, idemo mi na pivo.. ajd valja, nije bio prvi put.. odemo mi u nasu birtiju, piva po piva, raja se smjenjivala,samo on i ja ne micemo, na kraju totalka, on ij a 33 piva popili.. wow.. to je bio rekord.. oko 10 navece, hoce on da me vodi na neku ribu. valja i to.. u medjuvremenu moji zovu, popizdili sto me nema ( a vec ranije su mi dizali frku sto toliko vremena provodim s njim govoreci kako on ima djevojku, kako bez obzira sto nema medju nama nista, svijet k'o svijet.. iskreno, nije me zanimalo, ja sam i dalje po svom ).. u p'o frke, stanemo mi na pola puta, kaze on meni kako ja ne znam koliko on mene cijeni, koliko mu se svidjam i poljubi me.. naravno, zavrsimo u krevetu.. u neka doba sam se vratila kuci, docekala ma paljba, vidjeli su da sam pijana, ali mi je bilo svejedno ( naravno, nekoliko dana su puhali na mene, ali roditelj k'o roditelj, sve oposti ).. ujutro me probudila njegova poruka, cestitka za rodjendan.. sidjem u radnju, njega nema.. dos'o negdje oko podne, nije me smio pogledati,  doruckovali smo i zdimio je.. zena kod kje smo doruckovali u radnji do nase, me je cim smo ostale same, pitala sta se desilo.. nisam joj htjela nista reci sve dok mi nije rekla kako vidi i u mojim i u njegovim ocima neku sjetu i da zna da nesto nije u redu.. otvorila sam joj dusu i ispricala.. kaze da je imala osjecaj i da je na njegovom mjestu da bi ostavila onu djevojku i pocela hodati sa mnom ( smao da se zna, za njegovu djevojku su svi govorili da je cangrizalo i vjestica ).. elem, dani su prolazili a on se nije pojavljivao niti javljao.. skontala sam koliko je sati i odlucila pricati s njiim.. ali kako pricati s nekim ko se ne pojavljuje.. da bi nakon nekoliko dana, skupio hrabrosti i dosao a po zlu srecu, ja dobijem napad bubrega i on me morao voditi u hitnu.. tu sam imala priliku.. na putu kuci, pitala sam ga jel sve ok, a onda je on poceo govoriti da nije, da se to nije smjelo desiti, da vise nikad ne moze nista biti isto i tako je zavrsilo.. narednih mjeseca sam isla u radnju a on me je drzao na ignore.. na kraju mi je puk'o film, ja sam mu rekla da ja to necu trpiti i da ne zelim vise raditi s njim.. to je bilo to.. njegovoj djevojci i mojima je laknulo, a ja se nisam prestajala kajati sto sam dozvolila da super prijateljstvo ode u nepovrat.. zadnji nas kontakt je bio par sedmica kasnije kad me je pijan nazvao da mi kaze da se kaje ali ne zato sto je spavao sa mnom nego zato sto je sjeb'o prijatejstvo.. na tome je ostalo.. jos jedna greska u nizu.. ( pjevala sam od Corbe "na zapadu nista novo" )...

pregurala sam smrt moje majke.. ali samo prividno... dosla je druga zena u zivot moga oca, a ja nisam zeljela da znam za njih..  pocela sam se druziti sa losim drustvom, pocela sam lagati, uzimati novac bez pitanja, polako sam tonula na dno.. sa samo 15 godina... a onda malo pomalo, valjda zahvaljujuci strpljenju te zene, i tate zajedno s njom, poceli su mi pricati o zivotu, o tome sta valja i ne valja, sta treba a sta ne treba.. pocela je srecnja skola a ja sam onda nastojala biti uzorna ucenica, koliko se moze biti uzoran sa odlicnim uspjehom i dovoljnim vladanjem.. oduvijk sam pravila nekog zijana, bjezala s casova, cisto onako da mi se nesto desava.. osjecala sam veliki nemir i nikada nisam mogla biti na jednom mjestu..
srednja skola, prve pijanke, prvi poljubac, prvi sex, prve ljubavi...  ja sam svoju prvu ljubav dozivjela u 4. srednje.. onda kad sam se najmanje nadala.. nova skolska godina, ja zijancer kao i uvijek, fol sam patila za nekim deckom i "patila"..  kad odjednom, puce prica, dobili smo novog profesora engleskog, mladog, zgodnog.. kao sto to obicno biva, sve djevojke su se sjatile u hodnik da ga vide, pozdrave.. meni jebilo apsolutno svejedno.. srela sam ga na malom odmoru, dok sam isla na vc.. pomislih, i nije nesto, ufurani roker.. bljak..
prvi njegov cas.. ja kao "streber" u prvoj klupi, posmatram ga kako ulazi, naravno zvakaca guma je tu, cao cao, predstavljanje bla bla.. pomislij " koji smor".. sa obzirom da sam znala engleski, casovi su mi bili dosadni, a bila sam skoro jedina koja je sve znala ( mada sam s gramatikom imala dosta problema ).. drugarica iz klupe mi je pricala kako je nekad bila zaljubljena u njega, ovo ono..  poslije nekoliko casova, imali smo neko predavanje o drogi, i na po' hodnika, kroz neku bezze pricu, pita on mene da idemo skupa.. pomislih, pa ok, sto fali, ako nista, barem cu biti u centru paznje jer se druzim s profom..
prva zvanicna kafa.. prica tamo vamo, pomislih kako nije los.. i onda je pocelo druzenje, svaki dan kafa, bilijar, cesto sam zbog njega znala pobjeci sa cas, ali nije mi bilo bitno.. onda je pukla prica da hodamo, sto smo oboje negirali ali ja sam precutila jednu stvar,, da sam zaljubljena unjega..
sve do jednom.. zima, snijeg, skupa smo izasli, ja puknem i priznam.. i useem motku..  on se trudio da sve bude kao prije, da me "odljubi", i dalje je bio tu za mene, poklanjao mi paznju, pisao mi, pomagao, druzili smo se, ali je ostalo na tome, a moji osjecaji nisu jenjavali.. na maturskoj ekskurziji sam mu kupila narukvicu a on na svojoj apsolventskoj meni mindjuse.. zvanicni rastanak je bio za matursko vece.. kisa je lila dok je on odlazi.. ja sam upisala fakultet, on  ostao i svako je otisao na svoju stranu.. nisam ga zaboravljala, mislila sam na njega istim intenziettom.. zadnja njegova poruka je bila "ne znas kako je divno probuditi se u neka doba noci i vidjeti da neko misli na tebe" ( naravno, to je znao zahvaljujuci sms-u koji sam mu poslala.. ).. i tu je bio kraj.. on se ozenio, ja nastavila studirati, i jos jedno poglavlje zivota je zavrseno.. sve je to dio odrastanja..

obecala sam sebi jednog dana napisati knjigu o svemu sto mi se desavalo... pa pocet cu ovdje, sa pricama iz svog zivota, mozda ih kasnije objedinim u jedno, k'o zna..
rodjena sam kao djevojcica roditelja prosvjetnih radnika.. mama je bila gradska djevojka koja se udajom za mog tatu latila novog zivota, na selu, gdje su pogledi na svijet bili drugaciji od onoga na sto je ona navikla.. i tako nas je i odgajala.. na nacin koji je ona znala.. kao tatina mezimica bila sam veliki harambasa, i vazda pravila zijana za razliku od brata koji je zbog suma na srcu vazda bio pod nekakvom protekcijom..
elem, kao i sva djeca moje generacije, u prvim skolskim danima dosao je rat, neki smo ga prezivjeli na ovaj ili onaj nacin.. ja nikoga hvala Bogu nisam izgubila, osim moje prve ljubavi.. prve djecije ljubavi..
sjecam ga se kao da je juce bilo.. godina '91., ljeto, na sebi sam imala crvenu suknjicu na bijele tufnice, kad se ispred skole parkirao kamion pun vojske..  nama djeci je to bilo interesantno.. shvatili smo da ce ostati tu neko vrijeme.. topao ljetni dan.. sjedila sam na malom trotoaru a on se pojsarenim voljnickim hlacama i plavoj Lacoste majici.. prosao je kraj mene i namignuo...  bila sam sretna..  a onda smo se poceli druziti.. mi bismo ih pratili na "liniju" i cekali, kad bi bili tu, uvijek bi nas vodio u vojnu kuhinju na rucak ili veceru a kad se prenajedem, uvijek me je zezao da me ponese..
onda se poceo zabavljati s mojom kekom, a ja sam bila sretna jer sam uvijek mogla biti sa njima, u bilo koje doba dana i noci...
8.12., taj datum nikada necu zaboraviti.. jedna od rijetkih noci kada smo imali struju, gledala sam crtani icekala ga da dodje sa ratista. bili su tisi nego inace... izasla sam vani i pitala se sta nije u redu.. Emir je poginuo, granata mu je raznijela pola glave.. umro je babi na rukama... nikad necu zaboraviti suze i vrisak njegove majke, i moju mamu kako bdije nad njegovim ocem dok ga operisu.. 12.12. je trebao imati rodjendan.. tuzno je bilo... a onda su se poceli redati jedan za drugim, sve mladi zivoti.. tuzno djetinjstvo..
kao sto sve bude i prodje, tako i rat, polakosmo se poceli vracati u normalu.. sve do 20.10.'98. Dan kad je moja mama umrla.. nestala je kao rukom odnesena..  u glavi su ostale samo slike njenih zadnjih pokreta po malom stanu, i njene rijeci "sine, zar da docekam da mi ti mijenjas pelene?".. to nikad necu zaboraviti.. otada je vrijeme brzo islo, a ja krenula pogresnim putem.. osjecala sam da imam pravo da radim sto pozelim...