jos jedan u nizu pocetak
nakon jos jedne greske u nizu, a samo Bog zna koje, nije mi preostalo nista drugo nego da nastavim dalje.. da iznadjem nacin da barem malo ispravim stvari.. naravno, nije bilo sanse... kako sam bila jedna od onih koja ne zeli dane provoditi kuci, odlucila sam naci posao u nekom kaficu, da ubijem vrijeme i da zaradim koji dinar.. uletim preko stele u jednu ascinicu i u jedan kafic.. jednu smjenu u jednom, drugu u drugom.. na taj nacin nisam morala biti kuci, niti osjecati grizu savjesti.. nije bilo lose, malo naporno ali sve covjek izdura.. onako razocarana sto kao "akademskigradjanin" ne mogu da nadjem u svojoj struci i rintajuci po kafanama, odlucila sam slati prijave sirom bosne, kontajuci, nesto ce upaliti.. sjecam se kao da je juce bilo.. ponedjeljak ujutro, posaljem prijavu na neki konkurs za posao, kad kroz pola sata, zvoni telefon.. zovu me iz te firme u koju sam poslala prijavu, kaz da dodjem na razgovor.. sta cu, pristanem, jest da je 200 km od mojih ali dobro.. odem na razgovor koji je trajao 15 minuta, i nadjem se s momkom s kojim sam prije toga neko vrijeme bila u kontaktu, da barem u nesto korisno iskoristim toliko predjeni put.. na povratku kuci, svratim kod rodice u treci grad, da koju promahalamo i ostanem kod nje na konaku.. kako sa njom uvijek biva, flasa vina, karte i tracevi do kasno u noc.. sutradan kad sam dosla kuci, pricam svojima kako je prosao razgovor, kad zvoni telefon i govore mi da sutra dodjem na posao.. kazem da nemam nikakav smjestaj a ono se ljudi pobrinuli da 15 dana imam besplatan stan dok se ne snadjem.. nakon sto sam poklopila slusalicu, upitah svoje, a oni ni pet ni sest: pakuj kofere i hajd.. i tako i bi.. spakovah nesto prnjica, ujutro na bus i put avanture zvani zivot.. kakav je bio, procitat cete u narednim blogovima..
